Često puta roditelji započinju svoju priču: „Znate, ona/on je imala/imao rezultate i oni su bili konstantni, a sad je došao taj pubertet, nekako kao da ne zna što hoće, manje je volje i interesa, sad je tu i društvo, krenula/krenuo je u srednju školu… Nije to ono kao prije, kao da joj/mu nešto fali. Kažem opet, valjda i taj pubertet ima utjecaja…“
Na ovaj način nastoje objasniti promjene koje su uočili kod svoje djece, posebno na prijelazu u starije uzrasne kategorije i pri promjeni školovanja s osnovnoškolskog na srednjoškolsko. Što je uzrasna kategorija veća, to su promjene vidljivije.

Govoreći u prosjeku, djeca do 12 godine se uglavnom oslanjaju na procjenu roditelja i trenera koliko su dobri u sportu. Dakle nemaju razvijenu sposobnost vlastitog točnog procjenjivanja koliko su dobri.
U dobi od 12 do 14 godina, djeca sve manje uzimaju mišljenje roditelja kao relevantno u procjeni sebe i vlastitih sposobnosti. Sve više i više im je važnija procjena vršnjaka, ali po malo se razvija i vlastita sposobnost procjene.
Upravo taj proces razvoja sposobnosti točne vlastite procjene koliko smo dobri u sportu je karakterističan za period koji se poklapa s ulaskom u pubertet i prijelazom iz osnovne u srednju školu, te se lako promjene koje roditelji uoče, pripišu tim ostalim životnim promjenama.

Nadalje, djeca su sklona tražiti različita opravdanja kako bi sebi objasnila svoj „neuspjeh“.

Dobro je znati:
    a) Da su životne promjene mimo sporta stresne za mlade
    b) Svaki prijelaz iz jedne u drugu starosnu kategoriju je također stresan (posebno kada se radi o kategoriji prije seniorskog staža, odnosno odluke o profesionalnom nastavku sportske karijere)
    c) Većina mladih počinju sebe procjenjivati s pitanjima:  „Hoću li moći?“ ili „Jesam li dovoljno dobra/dobar?“ Nažalost daju si negativne odgovore
    d) Takav početni stav utječe na smanjenje njihovog truda, povećanu tremu i u nekim trenucima doživljaj zbunjenosti
    e) Često puta „krivca“ vide u nekim drugim stvarima, a ne u promjenama u njihovom ponašanju
    f) Ako se adekvatno ne reagira, postoji mogućnost da mladi sportaši odustanu od sporta ili promijene sport

Kako reagirati u takvim situacijama:
    1. Objasnite im da se nalaze u „vrtlogu“ raznih životnih promjena i da za početak nije loše „stati na loptu“
    2. Pomognite im u realnom postavljanju ciljeva i pod ciljeva vezano za nastavak sportske karijere, kako bi lakše prebrodili prijelaz u veću uzrasnu kategoriju
    3. Posavjetujte se s trenerom o njegovim očekivanjima od vašeg djeteta    
    4. Pomognite djetetu u organizaciji učenja i treninga, a po potrebi se dogovorite sa školom
    5. Koristite što više izvora (procjena trenera, video snimke) kako bi djetetu pomogli da se uči što točnije procjenjivati
    6. Napomenite da je svaka situacija „neuspjeha“ prilika da se ta ponašanja na treningu isprave, te da se na taj način postaje sve bolji i bolji u sportu kojim se bavi
    7. Budite strpljivi, vodite računa o svom ponašanju, verbalnom i neverbalnom. Ako govorite jedno, a ponašate se drugačije, oni će to prepoznati i s vremenom će vam sve manje vjerovati
    8. Budite podrška, nikako ne vršite pritisak
    9. Po potrebi potražite stručnu pomoć