To je najčešće što se može čuti od trenera kada želi potaknuti sportaša ili kada primjeti da se nešto dešava s njegovom koncentracijom. Naime, bitno je znati da nije moguće biti „dekoncentriran“!  Budući da koncentracija ima više dimenzija, više modaliteta, ukoliko naš modalitet nije prikladan za situaciju u sportu u kojoj se nalazimo, našoj okolini izgleda kao da smo dekoncentrirani, a mi smo koncentrirani, ali na žalost na ono što u tom trenutku nije bitno.

Npr. tenisač koji nakon promašenog prvog servisa razmišlja „...šta ako ne pogodim drugi servis i napravim duplu...“; koncentriran je na pogrešku koju je učinio prilikom prvog servisa, a ne na to što treba učiniti i kako, na koji način, da bi što bolje pogodio drugi servis.

Cilj psihološke pripreme po pitanju koncentracije je naučiti sportaša kako u kojim situacijama u sportu koristiti prikladan modalitet koncentracije te kako se nositi s vanjskim, okolinskim distraktorima (ponašanje protivnika, navijača, suigrača, trenera, vremenski uvjeti, sudačke odluke...) i unutarnjim distraktorima (vlastite misli i osjećaji sportaša).