Rast i razvoj

drvosjecaPsihologija je znanost u kojoj ne vrijede matematički zakoni. Figurativno rečeno, u psihologiji 5+5 ponekad bude jednako 8, a ponekad 13. Ako ti je ova misao „razbuktala“ znatiželju, nastavi čitati ovaj tekst jer ćeš saznati ponešto o načinu kako razmišljamo i zaključujemo, odnosno kako ponekad više može postati manje.

Sportaš, koji nije zadovoljan svojim rezultatima, često pomisli da nije uložio dovoljan trud. Iscrpljuje se do krajnjih granica ne bi li dostigao razinu koja će prvotno zadovoljiti njega, zatim trenera, a na kraju i okolinu. U vrtlogu takvih razmišljanja ne vidi problem u činjenici da zanemaruje razvoj svoj vještina, odnosno kvalitetu (proces) svog izvođenja. Naprotiv, takav sportaš fokusira se samo na rast u smislu koliko je medalja osvojio, koliko rekorda oborio i koliko suparnika porazio (ishod). Kako bih potkrijepio ideju o rastu i razvoju, predlažem da pročitaš ovu priču* i nakon nje nekoliko trenutaka razmisliš koliko si puta upao/la u zamku ovakvog razmišljanja.

Bio jednom jedan drvosječa koji je došao raditi u tvornicu drva. Plaća je bila dobra, a uvjeti rada još bolji, tako da je drvosječa odlučio dati sve od sebe.

Prvog dana došao je pred nadglednika, koji mu je dao sjekiru i odredio jedno područje u šumi. Čovjek je pun poleta otišao u šumu sjeći.

Prvog dana posjekao je osamnaest stabala. „Čestitam“, rekao mu je nadglednik. „Nastavi tako“.

Ohrabren nadglednikovim riječima, drvosječa je odlučio sutradan poboljšati svoj rad. Te noći legao je veoma rano.

Idućeg je jutra ustao prije svih i otišao u šumu. Unatoč svom naporu nije uspio posjeći više od petnaest stabala. „Sigurno sam umoran“, promrmljao je i odlučio leći sa zalaskom Sunca.

U zoru je ustao, odlučan srušiti svoj rekord od osamnaesta stabala. Ipak, toga dana nije došao ni dopola.

Idućeg  je dana posjekao sedam, onda pet, a posljednjeg je dana čitavo popodne pokušao sjeći svoje drugo stablo.

Uznemiren zbog toga što bi nadglednik mogao reći, drvosječa je otišao kod nadglednika i objasniti mu što se događa. Pritom se kleo se da se trudio do krajnjih granica iscrpljenosti.

Nadglednik ga je upitao: „Kad si posljednji put naoštrio svoju sjekiru?“

„Naoštrio? Nisam imao vremena naoštriti je. Bio sam prezauzet sječom stabala.“

Imaš li sličnih iskustava? Jesi li barem jednom pomislio/la da se ne trudiš dovoljno, a da pritom nisi razmislio/la što radiš krivo i kako bi na drugi način mogao razmišljati i djelovati? Ohrabri se i podijeli svoju iskustva!

Sportski pozdrav…

*Bucay, J. (2007). Ispričat ću ti priču

Sviđa vam se članak? Podijelite ga s drugima!

Pinterest

Ostavite komentar

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Matej Fiškuš

Zainteresiran za područje sportske psihologije, a poglavito teme poput mentalne čvrstoće, upravljanja stresom i motivacije sportaša. Rekreativno se bavim plivanjem i igram mali nogomet, a obožavam pratiti tenis. Životni moto: "Nulla dies sine linea" - Nijedan dan bez poteza.


Kategorije članaka

Newsletter

Ispunite formu, preplatite se i primajte naš mjesečni newsletter sa pregledom najnovijih članaka i obavijesti!

Društvene mreže

Potražite nas na Facebooku.