Sport je važna ljudska aktivnost. Garancija je zdravijeg životnog stila, potiče fizički i psihički razvoj i u nekoj mjeri je zaštita od negativnih utjecaja društva (droge, kriminala). Zbog toga roditelji svoju djecu usmjeravaju u sport. Samoj djeci i mladima on omogućava zanimljiva putovanja, sklapanje prijateljstava i zabavu.

Nadalje, tu je i njihova motivacija da uče nove i unaprijede već usvojene sportske vještine, te da uživaju u izazovu sportskog nadmetanja. Ipak, sami smo svjedoci da mladi ne ustraju uvijek u sportu, a najčešći razlog je taj što se prenaglašava pobjeđivanje, više pažnje posvećuju se u tom trenutku sposobnijima, ostali se osjećaju zanemareno i zapostavljeno, čak i neuspješno, te odustaju od sporta. Takvo naglašavanje uspjeha povećava napetost, anksioznost i stres kod djece, često tako velik da se djeca ne znaju nositi s njime, pa je i to razlog odustajanju. Oni koji pak ostanu u sportu, mogu već vrlo rano razviti neadekvatne načine kako se nositi sa svim tim simptomima, koji ih mogu pratiti do kraja sportske karijere i umanjiti užitak bavljenja sportom.

Stoga mislim da je prikladno raditi s mladim sportašima na svim bitnim psihološkim aspektima vezanim uz njihovo bavljenje sportom, a u svrhu prevencije odustajanja, te poticanja osobnog razvoja i uživanja u sportu.

Psihološki aspekti bavljenja sportom mladih

• MOTIVACIJA u smislu razloga zbog kojih se djeca bave sportom. Dva su osnovna stila; intrinzični (dijete ustraje u sportskoj aktivnosti jer prati osobni razvoj i napredak u sportskoj disciplini) i ekstrinzični (dijete ustraje u sportskoj aktivnosti jer dobiva pažnju i podršku okoline u situacijama kada je uspješnije od drugih).
• ANKSIOZNOST kao rezultat straha i zabrinutosti oko ishoda natjecanja i reakcija okoline.
• POSTAVLJANJE CILJEVA U BAVLJENJU SPORTSKOM AKTIVNOSTI predstavljeno je dvjema orijentacijama. Orijentacija na zadatak se odnosi na postavljanje ciljeva u smjeru razvoja vlastitih sposobnosti (npr. na slijedećem natjecanju skočiti 3 cm dalje nego prošli put, bez obzira koje ću mjesto osvojiti), dok se orijentacija na uspjeh odnosi na postavljanje cilja u smislu postizanja boljih rezultata od drugih i osvajanja što boljeg rang mjesta (npr. na slijedećem natjecanju biti prvi u skoku u dalj).
• SAMOPROCJENA vlastite sposobnosti za bavljenje sportom. Varira u točnosti s obzirom na dob, na način da djeca što su starija to su i točnija u vlastitoj samoprocjeni sposobnosti. Ovisi o kriterijima po kojima se djeca samoprocjenjuju i o njihovoj sposobnosti vlastitog procjenjivanja.
• SAMOPOUZDANJE je rezultat djetetove samoprocjene vlastitih sposobnosti da udovolji zahtjevima sporta. Povezano je s motivacijskim stilovima i orijentacijom u postavljanju vlastitih ciljeva bavljenja sportom.

Roditeljski pritisak

Čest slučaj, kada govorimo o mladima u sportu, je prisutnost roditeljskog pritiska. Oni imaju visoka očekivanja od svoje djece, naglašavaju im važnost postizanja uspjeha, te ih “tjeraju” da ustraju u sportu. Ukoliko se to ne ostvari, znaju biti verbalno (čak i fizički) nasilni. Obično se roditelji tako ponašaju kada se identificiraju s djetetom i njegovim bavljenjem sportom toliko da izgube granicu, pa ne znaju da li se dijete natječe ili oni. Na taj način kroz dijete žele ostvariti neke svoje neostvarene ambicije u sportu. Na žalost, takvi roditelji nisu svjesni svoga ponašanja. Ako su svjesni, ne vide ga kao ono koje stvara pritisak. Često znaju primijetiti pritisak kod drugih roditelja.